U svijetu Marimo loptica, legende oživljavaju priče o čudesnim stvorenjima koja oblikuju vodene prostore. Ovaj blog post govori o nekoliko zanimljivih priča koje kruže o tim zelenim čarobnim lopticama, koje su očaravale ljude diljem svijeta.
Legenda 1 – Pronađena Marimo loptica
U drevnim vodama jezera Akan, u srcu Japana, živjele su neobične loptice – Marimo loptice. Priče o njima prenosile su se s koljena na koljeno, a stanovnici okolnih sela divili su se njihovoj jedinstvenosti i tajanstvenoj privlačnosti.
Legenda kaže da su Marimo loptice zapravo plodovi ljubavi između neba i zemlje. Kažu da je nekoć davno, kad su se nebo i zemlja prvi put susreli, kapljice kiše i blata zajedno stvorile ove predivne loptice. Od tada su ih bogovi blagoslovili, darujući im simboliku sreće, ljubavi i dugovječnosti.
U malom selu pokraj jezera, živio je mladi ribar Takeshi. Jednog dana, dok je veslao kroz maglovitu vodu jezera, primijetio je nešto neobično u daljini. Kada je pristigao bliže, otkrio je skupinu Marimo loptica kako plivaju.
Njihova mekana, zelena kugla odmah je privukla njegovu pažnju, a osjećaj mira i sreće obuzeo ga je dok je promatrao njihov lagani ples.
Takeshi je odlučio sačuvati jednu od tih čarobnih loptica kao sjećanje na to nezaboravno iskustvo. Svake je večeri pažljivo brinuo o svojoj maloj Marimo loptici, “zalijevajući” je čistom vodom i promatrajući je kako polako raste. Ubrzo su se priče o njegovoj Marimo loptici proširile selom, a ljudi su dolazili izdaleka samo da bi je vidjeli.
Godine su prolazile, a Takeshijeva Marimo loptica postala je simbol nade i zajedništva u selu. Ljudi su vjerovali da donosi sreću i blagostanje svakome tko je dotakne. Od tada, Marimo loptice su postale simbolom ljubavi i sreće, podsjećajući sve nas na čuda koja se kriju u dubinama prirode i čarima koje nam ona nudi.
Legenda 2 – Pleme Ainu i zabranjena ljubav
Prije mnogo stoljeća duž japanskog otoka Hokkaidoa, tragična priča o ljubavi preživjela je kroz priče generacija od strane plemena Ainu. Legendarna priča o nevjerojatnoj izdržljivoj ljubavi govori o lijepoj mladoj kćeri poglavice plemena Ainu, Senato, i njenom ljubavniku Manibe.
Iako lijepa, nije željela provoditi dane ne radeći ništa, pa je odlazila u prikupljanje hrane s ostalim ženama iz plemena. Jednog je dana otišla loviti lososa s malom grupom žena, kada su niotkuda jurnuli jeleni, zaplašivši sve ribe i poprskavši žene.
Jeleni su se preplašili pri pogledu na dame i okrenuli se, spotaknuvši se dok su muškarci na konjima galopirali za njima. Muškarci, s tamnom kosom do ramena, gustim bradama i odjeveni u jelenje kože, držali su jake lukove. Pucali su strijelama prema jelenima i ubzro su pali na zemlju.
Princeza Senato podigla je pogled prema oholim muškarcima, i njezine su se oči susrele sa mekim, tužnim očima Manibea – jedinog muškarca bez radosti na licu. Nešto u njegovim očima zaiskrilo je dok ju je uhvatio pogledom. Muškarci su skočili dolje kako bi pokupili jelene dok je Senato planirala kako pokupiti losose.
Dok je Senato bila nagnuta nad vodom kako bi pokupila izgubljenog lososa, Manibe se pojavio iza nje i dodirnuo je po ramenu.
Manibe je pogledao dolje prema svojim rukama sramežljivo. Senato je pratila njegov pogled i primijetila nekoliko riba složenih u paket, izgledalo je da ih je pokupila nizvodno dok su ostali muškarci vezali jelene za konje. Pogledala je paket riba i nasmiješila se. Zatim je pogledala njegove odlučne oči i ponovno se nasmiješila.
Oštar zvižduk razderao je zrak, a Manibe se u trenu vratio konju, spreman nastaviti svoj put.
Muškarci su krenuli prema selu s ubijenim životinjama. Senato je neprestano gledala u Manibea, koji je pružio pogled prema kćeri poglavice. Njihovi su se pogledi posljednji put susreli, i od tog trenutka nisu mogli poreći radost koja je ležala u njihovom kratkom susretu i malom dragom daru.
Mjeseci su prolazili, a slične su razmjene darova malenog značaja nastavile. Princeza Senato poklonila mu je rukavice za njegove ruke, kožne vezice, dok je Manibe poklonio mali koštani nož, mnogo složenih cvjetnih aranžmana i kružnu kamenju ogrlicu s privjeskom. Darovi su bili dani i čuvani u tajnosti. Dva izdržljiva duha držala su svoju priču u tajnosti jer je Manibe bio samo običan čovjek u odnosu na Senato, budući da je bila kćer poglavice. S velikom tajnovitošću došla je velika tuga zbog laži prema plemenu. To je polako uzelo danak na Senato. Toliko da je na kraju zamolila Manibea da se s njom suoči s njenim ocem zbog njihove ljubavi.
Zajedno su dvoje ispripovjedili poglavici svoju ljubav jedno prema drugome. Princeza Senato je govorila i nastavila, ne pomičući ni najmanje strogi izraz lica poglavice. On im nije dao blagoslov da budu zajedno. Senato je odvedena u svoju sobu, a Manibe je strogo upozoren od strane poglavice i njegovih savjetnika da ne nastavi odnos s Senato.
Zaljubljeni par se sastao u tajnosti dva dana kasnije i odlučio ako ih plemenu ne prihvati, otići će. Pobjegli su u pustoš šume uz jezero blizu planine Meakan, gdje su proveli život. Desetljećima nakon što je zaljubljeni par pobjegao u tamnu šumu, misteriozne Marimo loptice pojavile su se u jezeru. Šire se glasine da su se Senatovi i Manibesov duhovi preoblikovali u Marimo loptice u jezeru Akan.
Zelene kugle procvjetale su i od tada, Marimo loptice daju se kao simbolični pokloni partnerima koji žele provesti ostatak svog života zajedno.
Zvjezdano prekrižena ljubavna priča Minabe i Senata postala je simbol japanskih Marimo loptica kao znak vječne ljubavi. Izdržljivost Marimo kugli, koje mogu živjeti stotine godina, poetski je prikaz ljubavi koja može podnijeti vremenske neprilike i iskušenja.